Vijesti

25. ožujka 1919. Postavljeni temelji Družbe

25. ožujka 1919. Postavljeni temelji Družbe

Budi volja Tvoja!
Cecilio Báez – Paraguay, 8.03.2019.
 
25. ožujka 1919.
Postavljeni temelji Družbe
 “Evo tvoje nedostojne službenice. Nek se vrši na meni tvoja sveta volja!” M. P.
1919. – 2019.
 
Drage moje provincijske i mjesne predstojnice,
predrage sestre i pripravnice u Družbi!
 
Vrlo blizu smo slavlju važnog događaja u povijesti osnutka naše redovničke obitelji: 25. ožujka.
Koliko puta smo, od samih početaka Družbe, slušale o 25. ožujku? S pobožnošću, s divljenjem, s radošću i zahvalnošću, jer ovaj dan, ovaj datum sabire u sebi, same njezine početke, temelje ovog “Isusova djela”.

Izuzetno je važno prisjetiti se ne samo povijesnog događaja koji se zbio prije 100 godina, već pokušati iščitavati povijest iz optike vjere i prepričati “sve što je Bog učinio za nas” kao u knjizi Ponovljenog zakona.[1] Iako, svaka od nas to već zna, neću štedjeti riječi kako bismo se još jednom prisjetile naših početaka. Bez ovoga prvog nesigurnog koraka, ali koraka iz vjere, ne bi bilo ni onih sljedećih koji su nastavili označavati naš put i podsjećati nas na ono zbog čega je Družba utemeljena, da smo mi danas ovdje kako bismo liječile rane, bile blizu svima koji pate na duši i na tijelu, da bismo odgajale, vodile i bile pratilje na putu… Kako kaže naša Majka – da dajemo slavu Bogu svojim životom, da doprinosimo širenju njegova Kraljevstva i vršimo duhovna i tjelesna djela milosrđa.

“U teškim danima koji su uslijedili nakon Prvoga svjetskog rata 1919., Gospodin je nadahnuo svoju nevrijednu službenicu, Mariju Propetoga Isusa, da ostavi očinsku kuću i obitelj na dan Utjelovljenja, dan milosrđa prema čovječanstvu, dan u kojem je Riječ Božja sišla na zemlju (…) Sveti dan koji je odabrao za početak svoga djela ljubavi i milosrđa”[2].
 
Puno elemenata se ispreplelo i dalo početak ovom djelu suosjećanja i milosrđa. Navest ću samo neke:
- utjecaj preuzvišenog biskupa mons. Josipa Marčelića, koji je kao duhovni vođa, zamolio Mariju da ostane u Blatu i nastavi raditi sa žarom i odgovorno, kao što je to činila i u svojoj mladosti kroz apostolske aktivnosti i djela milosrđa u raznim crkvenim udrugama;
- majčina dozvola da se na neko vrijeme preseli kod sestara Službenica milosrđa kako bi se postupno odvojila od očinske kuće, jer biskup je poznavao otpor roditelja i rodbine glede Marijina poziva;
- velike društveno-političke promjene u Hrvatskoj i u cijeloj Evropi;
- kritični gospodarski i društveni razvoj i njegov utjecaj na gospodarstvo i agrarnu reformu koja je zahvatila sva područja Hrvatske, a kojoj nije izbjegla ni općina Blato;
- Marijino raspoznavanje, poslušnost i uvjerenje da slušajući smjernice svog Pastira ispunja volju Božju, nakon što je pobijedila unutarnje borbe onoga što nazivamo “dvostruki poziv”. 

Sve to možemo nazvati vanjskim i unutarnjim uzrocima, koji su providonosno dopustili ostvarenje Božje volje kroz povijest. Kao što sunce prolazi kroz kristal, a da ga gotovo i ne opaža tako i žena koja je poslušna i nesebično se daje gotovo ne primjećuje ono što se rađa, što nastaje, umirući sebi, donosi rod "kao pšenično zrno". Taj plod je karizma kojom je blažena Marija dala doprinos i obogatila Crkvu svoga vremena. Kroz karizmu razvila je i ustostručila talente, kako u domovini tako i u svijetu.

Na nama je, da znamo kako polirati taj dragocjeni kamen koji smo primili, a kako bi sjao u punom sjaju, u svakoj od nas, u svakoj službi koju vršimo s ljubavlju i požrtvovnošću, potaknute apostolskom revnošću naših prvih sestara i naukom naše Blažene Majke, koja nas i dalje nadahnjuje i poučava svojom riječju.  


Drage sestre, to što smo danas u ovoj redovničkoj obitelji, jest zato što nas je netko sazvao, nešto nas spaja i objedinjuje. To je blago naše karizme, naše vjere, naše tradicije i naše povijesti. Nasljedujemo Isusa idući putem koji nam je netko označio prepoznatljivim pečatom jednostavnosti, poniznosti, bratstva i žrtve; odabrali smo nasljedovati Isusa, "Očevo milosrđe", s konkretnim gestama milosrđa kroz naš apostolat i poslanje.

Drage sestre, gledajući unatrag, osim trenutaka uspona, rasta i širenja Družbe, velikog broja mladih sestara, odlučnog misionarskog duha i uzornog života onih koje su nam prethodile, priznajmo da je bilo i bolnih trenutaka, nedostataka i grešaka koje su prouzročile rane koje su i danas otvorene.[3]

Gospodin se pobrinuo da u tim teškim danima krikovi siročadi i udovica dopru do srca njegove male sluškinje, u kojoj je od djetinjstva, On sam, usadio ljubav i suosjećanje prema potrebitima i bolesnima, prema siromašnoj i napuštenoj djeci. Učinio je da čuje njegov poziv i odgovori na nj,  da im potrči u pomoć. Nakon unutarnje borbe... odgovorila je na ovaj sveti dan: Evo me, Gospodine, nedostojne tvoje sluškinje, neka se po meni vrši tvoja sveta volja!"... Tako je 25. ožujka 1919. Marija ušla u kuću Službenica milosrđa u pratnji Marije Telente, koju je rado i sa zahvalnošću nazvala "moj anđeo ", jer je takova bila.

Koje krikove čujemo danas, mi Kćeri milosrđa, sto godina nakon započetog puta?Koje “bitke” vodi suvremeni čovjeka u kojima mu kao Kćeri milosrđa možemo pomoći, utješiti ga, ublažiti ih?Kakve oblike pomoći traži naš narod na koju kao Kćeri milosrđa možemo odgovoriti, biti uz njega? U svakom našem pitanju i promišljanju upitajmo se: Što bi napravila Marija Petković danas? 

Na pragu smo stogodišnjice. Pred nama je vrijeme milosti i pokore (korizma). Iskoristimo još jednom priliku koju Gospodin stavlja pred nas kako bismo naše slavlje mogle nazvati “Dan sjećanja i pomirenja”.
 Iskoristimo ovo vrijeme darovano nama osobno, zajednici i Družbi kako bismo se mogle sjetiti i nabrojati svaku od lijepih i dobrih stvari koje smo učinile i primijetile da je učinjena,  kao i onih, koje nismo mogle razabrati i riješiti, onih u kojima nismo uspjele, ili smo ih izostavile jer ih nismo željele učiniti, zbog prevlasti naše zloće, naše nekonstruktivne kritike, koja je, možda, izazvala napetosti ili podjele među nama... 

Pred nama je duga godina. Neka vrijeme naših duhovnih vježbi bude vrijeme preispitivanja našega sestrinskog života te načina kako ga ubuduće želimo živjeti. Imajmo hrabrosti tražiti oprost, ali ne općenito, već na osobnoj razini: pitati oprost sestru u koju sam izgubila povjerenje, onu koju mi je teško gledati u oči..., sestru prema kojoj osjećam u srcu određenu ogorčenost; tražiti oprost za još uvijek neiscijeljene rane koje mi onemogućuju vedar i sretan život, za nesporazume, za neslaganja u zajednici ili s mojim nadređenima... Drage sestre, želim da ovu Jubilarnu godinu doživimo kao godinu oslobođenja, kao što je naviješteno u Starom zavjetu[4].

Oslobodimo se teških okova dugova prošlosti kako bismo živjeli puninu života. Darujmo sebi i sestrama dar pomirenja i jedinstva. Na tom putu mogu nam pomoći i brošure za trajnu formaciju u kojima se nalazi prijedlog za pokorničko slavlje.
 Razmatrajmo često duhovnu Oporuku naše Majke u kojoj nam jasno kaže što očekuje od nas: „Izvršujte u najvećoj mjeri ljubav sestrinsku. Ljubite se među sobom kao prave Isusove zaručnice. Budite velike u ljubavi. Ničemu se ne čudite, sve podnosite i sve opraštajte. Uvijek sam vam htjela iz početka vaše Družbe lozinku moju usaditi u srce koju vam i sada na rastanku dovikujem: sve prije nek propadne, ali samo sveta ljubav da ostane[5]. 

Koristimo naš logotip kako bismo identificirali ovu proslavu u svim našim apostolskim djelima,. Organizirajmo, uz pomoć  laika, različite događaje, u kojima svatko može sudjelovati kako bismo na taj način širili bolje poznavanje naše Majke Utemeljiteljice, te kod ljudi budili povjerenje u njezin zagovor.

To je dužnost nas, njezinih zahvalnih kćeri. Za kraj, želim podijeliti s vama, dio nedavnog razgovora sa Svetim Ocem, o tome što moraju činiti redovnici kako bi postigli obnovu redovničkog života i života institucija. U tom se razgovoru papa osvrće na prošlost, sadašnjost i budućnost, ali gledano iz perspektive osnivačke karizme i projekcije prema budućnosti. Poručuje da karizma utemeljenja redovničkih ustanova još uvijek zahtijeva neku vrstu pročišćenja, a to znači osloboditi ono najautentičnije u karizmi utemeljenja, vidjeti kako se ona živi i kako bi se trebala živjeti danas.
  

Ne radi se samo o tome da treba gledati sa zahvalnošću na prošlost, što je očigledno potrebno. Jer, kako ne zahvaliti Bogu za tolika dobra koja nam je dao u našim utemeljiteljima!? Da, moramo gledati u prošlost sa zahvalnošću, ali ne kao da gledamo muzejski dio, već pogledom onoga koji želi pronaći korijen temeljne inspiracije. To je jako važno kako za sadašnjost tako i za budućnost jer su nas naši utemeljitelji uvelike zadužili na putu nasljedovanja. Naši korijeni su važni ne zato da ih slijedimo bez kriterija, već da donesemo plod. Vratiti se na početke posvećenog života u našim redovničkim zajednicama znači vratiti se samim korijenima gdje ćemo, kao iz izvora piti i dati adekvatne odgovore danas. Danas je sadašnjost i tu moramo dati odgovore počevši od naše karizme. To je izazov koji traži od nas žar i bez toga ne ide. Sjećanje na rane dane posvećenog života i početke naših instituta plodonosno je sjećanje, znači sjećanje koje nas poziva da pogledamo prošlost i da se sjetimo "što je Bog učinio našim očevima”. (Pnz 26) 

Neophodno je živjeti bez straha odgovarajući na život sa strašću i sa zanimanjem za povijest, uronjeni u stvari.mladi  brzo hodaju, ali stariji znaju put“. To je sjećanje koje bi nas trebalo nadahnuti da živimo sadašnjost s entuzijazmom, puninom i bez straha. Zajedno, svi, bez da itko ostane vani. Zajedno, oni koji već imaju prevaljen dug dio puta u nasljedovanju i onih koji su pozvani i koji će nastaviti slušati i odgovarati na Gospodinov poziv.

Uvijek zajedno, jer kako kaže papa Franjo: „ To je strast zaljubljenika koji se ne boji roniti, golmana u nogometu, koji želi obraniti jedanaesterac kako god da ga pokušaju pogoditi. Pritom ne smijemo nikada izgubiti iz vida Onoga zbog koga smo se obvezale. Isusova prisutnost je sve. Ovdje leži snaga poziva posvećene osobe. Posvećeni život u kojemu je Isus prisutan sa svojim Evanđeljem, sa svojim nadahnućem... Bez strasti zaljubljenika u Isusa nema moguće budućnosti za posvećeni život. Ta nas strast tjera na proročanstvo.

Radi se o izlasku iz nas samih, sa strašću zaljubljenih u Isusa, s gorućim srcem, i da to umijemo prenijeti i drugima. Svojim životom ukazujmo im na takav put, pomažimo im, pratimo ih... uvijek u hodu, ne dopuštajući da voda prestane teći i da uvijek bude čista i svježa[6].
 

Drage moje sestre, ovo je prvi temeljni korak u vremenu našeg jubileja koji će službeno započeti u kući Matici –  Hrvatska, 4.10.2019. i završiti u Rimu – Italija, 4.10.2020. Blagoslivljam od srca svaku od vas i molim za vjernost i strast u radu za slavu Božju i širenje njegova Kraljevstva.Vaša u Kristu,
M. Cristina Orsillo, cfm.
Vrhovna predstojnica
s. M. Graciela Ojeda, cfm.                                                         
        vrhovna tajnica
 
[1] Pnz,26
[2] U znaku ljubavi – Atanasio Matanić 
[3] U znaku ljubavi – Atanasio Matanić 
[4]Lev. 25
 
[5] Duhovna oporuka majke Utemeljiteljice 1926. -  obnovljena  9.12.1960
[6] usp. Papa Franjo, Snaga poziva,  Bologna, 2018.

 


Podijelite ovaj članak


Napišite Komentar


lasciare vuoto:



Ostale vijesti